Neobično mi je da je poster u dnevnoj sobi, ja je nikad ne bih tu držala, pomislila je.

Atmosfera ustajalog vazduha u polusjeni sobe, stvarala utisak napetosti i stalnog iščekivanja. Velike i teške zavjese su sakrivale sobu od jarkog ljetnjeg sunca, a sunčevi zraci su pronalazili način da otjeraju tamu, Elena se okrenula par puta oko sebe pitajući se da li je neko u kući. Nije čula nijedan zvuk, iako se kuća nalazila pored prometne ulice.

Elena je učiteljica u srednjim godinama, djeluje mlađe nego što izgleda. Možda je njen eliksir mladosti rad sa djecom usporava vrijeme koje se ocrtava na svakom ljudskom licu. Nekoliko generacija je izvela na pravi put, osvojivši nekoliko regionalnih takmičenja. Bila je ponosna na uspjehe svih njenih učenika.

Njena tamna smeđa kosa je skupljena u punđu, otkrivajući tek primjetne biserne minđuše, koje su rođendanski poklon njene majke. Crne naočare su joj davale strog i poslovan izgled. Njene usne ukrašavao je tamno crveni karmin. Svijetlo plava boja kaputa od kašmira je osvjetljavao njeno lice.

Dok je gledala ćup diveći se japanskoj umjetnosti kintsugija iz 15 vijeka, uvijek se pitala koliko je vremena majstor posvetio da sve krhotine, strpljivo i nježno spoji... Da stvori posebno umjetničko djelo prožeto filozofijom Wabi-sabi: pronaći ljepotu u prolaznosti vremena i nesavršenosti života.

Pojavila joj se neobjašnjiva želja da dodirne ćup. Zatvorila je oči, predajući se potpuno čulu dodira. Vjerovala je prstima, koje su prelazile preko zlatnih niti. Nagnula je glavu kao da je osluškivala njihovu tajnu besjedu, kao što djeca slušaju zvuke iz morske školjke.

Te zlatne niti su davne boli... Kada ih neko dodirne, one pričaju teške priče, a niko do kraja ne sasluša.

Elena se, na trenutak, osjeti veoma uznemireno! Previše je joj je bilo da čuje vjekovne priče koje su zlatne niti sastavile u stari, bogato ukrašeni oblik.

Zbog toga je htjela odagnati teške emocije i beskrajna sjećanja koje su se pojavile dok je dodirivala zlatne niti.

Grozničavo je tragala za utjehom...

Polako je iz zagrljaja dlanova, pustila ćup i osjetila je preko potreban mir. Par puta je duboko je uzdahnula.

Bojažljivo je otvorila oči.

Sve je tu, dobro je, pomislila je.

Podmuklo, poput straha koje vreba iza mračnog ćoška, zgrabila ju je panika. Snažno ju je povuklo na staru kožnu fotelju.

Od straha je izgubila svijest!

“Elena? Elena, ja sam Glas zlatnih niti.”

Glas je imao boju hladnog, svježeg jutarnjeg vjetra s visokih planina.

„Ćup je maestralno djelo japanskog majstora iz 16. vijeka. Sticajem nespretnih okolnosti, razbio je ćup posvećen njegovoj supruzi.

On je rezignirano odbio da krene ispočetka.

Rasute krhotine spojio je drevnom tehnikom koja se zove Kintsugi. Stvorio je bogato i savršeno Wabi-sabi djelo posvećeno nesavršenom životu. Zlatne niti su spajale naše pukotine života, koji su se raspadali i dizali, poput užarene vatre boje zlata.

Supruzi je poklonio s posvetom: „Naša ljubav i život prožeti su zlatnim nitima koje su opisivale naše životno iskustvo i u zagrljaju držale našu bezvremensku ljubav”.

Elena je znala za lucidne snove kojima je prisustvovala. Pomislila je da je u jednom takvom snu. Iako j njeno tijelo zatočeno u bespomoćnosti...

Elena je oduševljena pričom.

Ali...

...jako bojala gubitka bilo koje kontrole. U sjećanje joj se pojavila situacija kada je svoje prvačiće odvela u obližnji park pored velike prometne ulice.

Djeca su se igrala s loptom.

Eleni je na trenutak popustila pažnja, a iz rasijanosti je, poput groma iz vedra neba trgao vrišteći zvuk škripe kočnica i bijesnih sirena auta koje su kao skalpel sjekle vazduh.

Ostala je ukopana u mjestu, kao hladni kamen lišen svih emocija i pokreta.

Srećom, samo je lopta je izvukla deblji kraj, na opštu, dječju tugu.

Trebala je da bude mnogo strožija jer su djeca nevaspitana. Tada se zarekla da nikada više neće izgubiti kontrolu i moć nad svojim umom, tijelom i emocijama!

Elena se vratila iz sjećanja u lucidan san.

“Recite mi, ko ste vi? Da li ja to sanjam? Čujem glas, ali vas ne vidim... Šta se, pobogu, dešava?”

Kao odgovor na njena panična pitanja, učinilo joj se da čuje hihot djeteta koje se stidljivo smije.”

“Ne sanjate, draga Elena”, reče Glas zlatnih niti.

“Važno je da me saslušate i zato sam vam oduzeo moć nad tijelom. Ali... vratiću vam apsolutnu slobodu. Oprostite mi... na neugodnosti.”

“Da, naravno. Samo mi recite šta imate“, Elena reče smireno. Glas zlatnih niti je imao nešto u sebi što joj je davalo spokoj, iako joj to nije imalo smisla.

“Imam dar za tebe Elena. Znajući istoriju ćupa kojeg si dodirivala, osjetila si da je mističan, a prepun ljubavi, nastavi Glas zlatnih niti svoju besjedu.

“Dar je da ti mogu ti ispuniti tri želje. Samo... ovo je različito od svega što si dosad čula ili čitala u bajkama.“

„Ne moraš tražiti ispunjenje svih želja odjednom.“

„Možeš jednu po jednu ili kad osjetiš potrebu... sada, sutra ili na samrtnoj postelji. To je tvoj izbor, Elena.“

„Imaj na umu — ja te slušam sve dok ti ne ispunim tri želje. One sekunde kada ih izgovoriš naglas, biće ti ispunjene.“

„Mudro ih govori i pažljivo biraj...”

Glas zlatnih niti je odjednom utihnuo, a Elena se trgnula i probudila u staroj fotelji.

Vidjela je sebe kako sjedi fotelji. Ćup ispred ogledala, teške zavjese, sumrak i koji sunčev zrak. Počela je grozničavo da se opipava po rukama i licu, provjeravajući da li joj tijelo ponovo pripada. “Sve je isto kako je i bilo. Sve je u redu... samo si sanjala gluposti”, prodahtala je u tišini sobe. “Sigurno je od umora, od onog nagomilanog stresa na poslu...”

Pomalo nesigurna u kontrolu sopstvenog tijela, krenula je ka ćupu. Osorno i povišenim tonom, pun nadmenosti, obratila mu se kao da je živo biće.

“Ja sam već ispunila svoje dvije najveće želje! Da budem najbolja studentica i da dobijem posao kao učiteljica jer je to siguran posao s redovnom platom i beneficijama! Moje su želje...”

Prije nego što je htjela da izusti sljedeću riječ, presjekao ju je ponavljajući piskavi i oštri zvukovi poput žileta, zvona na vratima koji postaju sve iritantniji i nepodnošljiviji! U nemogućnosti da ignoriše zvukove koje u njoj izazivaju bijes — širom otvara vrata.

“Zdravo učiteljice Elena. Kako ste?”

Jude

Elena je zbunjena nekoliko trenutaka. Drhtavim glasom je upitala:

“Izvinite, ko ste vi?“

“Ja sam Jude, vaš učenik, treća generacija prvaka kome ste bili učiteljica”.

“Jude, ti si?”, upita Elena potpuno iznenađena neobičnim susretom. Pitala se otkud Jude zna gdje je ona jer ova kuća... Uvela je tradiciju da joj učenici kupuju poklone za sve poznate praznike.

Iskoračila je iz kuće da bi ga zagrlila, Jude je napravio korak unazad. Elena je to primijetila i nije joj bilo svejedno, ali brzo se sabrala, raširila je ruke.

“Pa, otkud ti Jude ovdje? Daj da te zagrlim!”

“Nemojte.”

Jude se i dalje smiješio, ostajući ozbiljan poput hirurga koji se sprema pred tešku operaciju.

“Da li se sjećate draga učiteljice, kako ste se prema meni ophodili? Ja sam dugo vremm-vremena skup-pljao snagu da vam kažem on-ono što me je tišš-tilo deset godina...”

“Šta želiš da mi kažeš, dragi moj Jude?“

Jude je spustio glavu. Udahnuo duboko kao atletičari koji se mentalno pripremaju…

”Vi ste najgor-ra os-soba koja je ob-bojila moj život tammnim bojama, tjes–kobom i depppres–ijom...

“Oprosti mi Jude, ne sjećam se. Podsjeti me...”

“Vi ste se meni”, Jude napravi korak ka Eleni koji se, naspram nje činio poput ogromne stijene naspram kolibe.

„Rugali ste mi se zbog mucanja. Ismijavali ste me od prvog do posljednjeg dana! Mojim roditeljima ste govorili da je to vaša “dokazana” metoda, je ste me izlagali situacijama gdje moram da što više govorim, jer ću tako progovoriti!”

Ne sjećam se ovoga. Nikad se ovo nije desilo, pomislila je.

“Inspirisali ste djecu da smišljaju najgore uvrede za mene. I to pred vama!“ viknuo je kao da mu je kontrola glasa izmakla.

„Natjerali ste me u četvrtom razredu da pjevam pjesmu koja je meni preteška za govor. I vi, vi, vi i osta-lala d-d-d jeca su mi se rugala...”

Jude je stao, napravio je pauzu, da smiri svoj glas i dah. Gledao je u Elenine oči i lice koje nisu pokazivale nikakve reakcije.

„Poslije toga, ja sam bio u depresiji 10 godina i nisam imao podršku roditelja. Smatrali su da sam neuspješan, stidjeli su se mog mucanja. Nigdje me nisu vodili jer su morali da „prevode“ moja mucanja - drugima.

U osamnaestoj godini, odlučio da idem na terapije za oporavim moju dušu i unaprijedim svoj govor. Upisao sam filozofiju i pohađao kurseve javnog govora.

Pet godina držim motivacione govore diljem svijeta motivišući djecu i odrasle, sa posebnim potrebama, da budu istrajni, i da, bezgranično vjeruju u sebe...”

Elena se nasmiješila, a suze joj ispuniše oči. “Predivno Jude, ponosna sam na tebe ko si postao!”

Njena reakcija koja ga nije iznenadila, iako je u dubini duše očekivao da mu se izvini.

I dalje je ona ledena kraljica, kakvu je pamtim... koja mrzi sve oko sebe, pomislio je.

„Kad sam bio dječak u vrtiću, silno sam želio biti fudbaler. Obožavao sam igrati fudbal! Imao sam poster u dnevnoj sobi i maštao sam da budem kao on. A onda sam dobio vas... učiteljicu, koja nije vidjela mene niti moje želje!

Jude je napravio dva koraka unazad. Gledao je u njeno lice, taj njen ponosni stav, prkosan, nadmen, hladan poput ledenog srca.

„Vaša želja da budete takvi kakvi jeste...“

Jude odjednom shvata da bi sljedećom rečenicom prešao granicu ljudskosti i postao poput nje koje se istinski gnušao.

„Natjeralo me je da postanem motivacioni govornik. A onaj san o fudbalu... Raspršio se u onoj deceniji beznađa. Koliko sam se samo toga odrekao...”

Kada je rekao šta mu je na srcu, Jude je osjećao da mu se duša oporavlja.

Preteški teret, koji je nosio decenije, skliznuo mu je sa pleća. Osjetio je olakšanje za kojim je dugo tragao. Mir mu je, poput tople struje, ispunio tijelo, zamjenjujući gnjev i bijes koji nikada nije osjetio.

Samo se nasmiješio. Okrenuo se.

Polako je otišao niz ulicu, nestajući u masi ljudi.

Elena ulazeći u kuću kroz zube procijedila: „Sram te bilo Jude, nisam te takvom ponašanju učila!“,

Ponovo je stala ispred ogledala na kom je stajao tamnoplavi ćup sa zlatnim nitima.

U odrazu u ogledalu, vidjela je poster na zidu. Shvatila je da je to onaj o kome je Jude pričao.

„Mah, dječje maštarije.“ rekla je tiho i odmahnula rukom.

Sjela je fotelju i zatvorila oči, toneći u san.

“Elena, sine moj, ti ćeš biti učiteljica!“, odzvanjao je glas njenog oca.

„To je odličan posao, siguran državni posao sa puno beneficija. Ne znaš pjevati, crtati, niti si dobra u sportu. Smotana si i trapava, iako imaš osam godina... ali možeš da budeš učiteljica!”

Slažem se sa tatom, ćeri moja“, potvrdio je glas njene mame.

Elena se trgnula iz paničnog sna koji ju je ščepao poput straha u mrkloj noći. Elenin svijet je stao. Shvatila je da sve što zna o sebi — sva njena istorija, sve u šta je vjerovala, sve njene vrijednosti, polako nestaje, zatrpano vrelim pepelom poput Pompeja pod erupcijom Vezuva.

Pred njenim plavim očima, koje su znale samo za red i bezdušnu disciplinu, sada gledaju u besmisao.

Um više nije popuštao!

“Nemaš talenta, budi učiteljica... Ti ne znaš ništa!“, uporno je odzvanjao glas oca u Eleninom umu.

„Ne tata! Ja volim da crtam!“ prkosno i samouvjereno je viknula Elena, potpuno nesvjesna da te riječi upućuje praznoj prostoriji u kojoj se nalazila.

Zastala je.

Emocije su joj uzdrmale tijelo, gotovo ostajući bez daha.

„Taj glas...”

“To, sam bila ja! Mala Elena!“, potvrdila je sebi istinu koja je decenijama bila zakopana pod teškim pepelom Vezuva.

“Da li me je tata, kojeg i dan-danas obožavam, ikada volio onakvu kakva zaista jesam”, pitala je naglas.

Pitanje je odzvanjalo poput eha u mračnoj pećini.

Poslije ovog pitanja, nastala je tišina koji je gotovo odveo besmisao, s teškim osjećajem ništavila i bez životne radosti. Uplašila se tog osjećaja nejasnoće, nedefinisanosti i smisla za životom, Elena je osjećala da je stajala na raskrsnici života.

Morala je da bira: Elena kao djevojčica ili glas njenog oca kojeg je obožavala.

“Glasu zlatnih niti, ako si još tu, molim te...” izgovorila je jecajući, dok su joj suze prekrile lice.“ Znam da sam već potrošila svoje dvije želje... Molim te, ispuni mi treću želju. Želim ponovo biti ona djevojčica koja je prvi put rekla tati da voli da crta... Molim te...”

Elena je kleknula i zatvorila oči kao da nije željela da gleda u stvarnost koja nikada nije bila njena...

Pala je na drveni pod. Jecaji su prokuljali poput gejzira koji se probio kroz teško kamenje.

Elena, ‘ajde na spavanje! Gasi tu stonu lampu i u krevet! Sutra rano ustaješ!

„Neću! Samo da završim crtež, tata!“

„Šta crtaš, dijete drago? Da vidim!“

„Nacrtala sam jednu tetu koja nosi moju haljinu! Ovo je moj dizajn!”, ponosno mu je pokazala.

„Ha-ha-ha!“, grleno se nasmijao. „Ti hoćeš da budeš modna kreatorka? Draga moja Elenice, to je nemoguće. To su pusti snovi! Tvoja mama je htjela biti slikarka, pa vidiš da nije...“

Elena ga više nije slušala. Smiješila mu se gledajući pravo u očeve smrknute oči.

Odjednom je osjetila kako je obgrlilo svjež dašak s vrhova planina, glas kojem je konačno, povjerovala: “Vjeruj u sebe”.

Iznad tete koja nosi haljinu, Elena je nacrtala sunce s velikim dugačkim zracima, i srce u samom centru.

Zagonetno se nasmiješila potpisavši crtež: “Elena - Modni kreator”.